Mentorstvo je profesionalno i ljudsko povezivanje ljudi koji rade na zadatku sa zajedničkim ciljem. To je pedagoška interakcija zasnovana na dijalogu. U 39 godina prakse u obrazovanju bila sam mentor pedagozima pripravnicima na početku stručnog rada, školski mentor u realizaciji više projekata i programa i mentor direktorima koji su pohađali programe liderstva u obrazovanju.
Od pre nekoliko meseci, u projektu „Inovativna nastavna praksa“ koju realizuje Evropska fondacija za trening (ETF) i Obrazovni forum, mentor sam nastavnicima u dve srednje stručne škole iz malih mesta u Srbiji, Vrnjačka Banja i Vlasotince. Obradovala sam se pozivu, radu i mogućnosti da podelim i stičem nova znanja. Pošto sam se uključila u fazu kada su škole već napisale svoje projekte, prvo sam morala da dobijem neka saznanja o školama. Preko njihovih sajtova sam stekla sliku o školi, obrazovnim profilima, nastavnom osoblju, prostoru i resursima kojima raspolažu. Sledeći korak je bilo detaljno upoznavanje sa projektima, planiranim aktivnostima, realizatorima, vremenskom dinamikom i potrebnim sredstvima za realizaciju projektnih aktivnosti. Dodatne informacije i objašnjenja dobila sam na sastancima sa članovima projekta i trenerima kroz koje su prošli nastavnici. Usledio je video sastanak sa članovima tima obe škole.
Naravno, inovacije i mentorstvo nakon CoVid-a moraju da odgovore na mnoge nove izazove: mnogi nastavnici i učenici su imali ili još uvek imaju zdravstvene probleme; nastavnici u veikom broju izveštavaju o gubicima znanja; nastava se i dalje realizuje kako uživo tako i onlajn; od nastavnika se očekivalo da pokažu vešto upravljanje krizama (od zatvaranja škola, promena u rasporedu, neočekivanog odlaganja školskog raspusta, do nadoknade nastave vikendom).
Za neke nastavnike, ovi problemi su preuzeli prednost nad drugim, dugotrajnijim brigama kao što je nepovoljan socijalni i materijalni status nastavnika, nedostatak podrške, centralizovano donošenje reformskih promena (bez uključivanja nastavnika iz prakse). Sve ovo otežava rad i nastavnika i mentora.
Sebe vidim kao komunikativnu osobu, poznajem nastavni proces, volim izazove, kreativnost, prihvatam inovacije, svesna sam poteškoća sa kojima se vaspitači susreću u svom radu. Očekivalo bi se da bih lako mogala da obavim ulogu mentora. Međutim, svako mentorsko iskustvo je jedinstveno. To je isto kao kada imate dvoje dece i mislite da možete da odgajate i učite oboje dece prema devizi „jedna veličina za sve“. I uprkos vašim naporima, sa drugim detetom ništa ne ide i ne uspeva kao sa prvim.
Moje mentorstvo nastavnika u projektnim timovima dve srednje stručne škole bilo je veoma prijatno. Imali smo iskustvo stalnog učenja jedni od drugih. Trudila sam se da izgradim poverenje sa nastavnicima kako bi me videli u ulozi savetnika koji ih podržava i podstiče da ostvare planirane ciljeve.
Svake druge nedelje imali smo onlajn sastanke na kojima smo razgovarali o aktuelnim aktivnostima u realizaciji projekta, ali i o aktuelnim problemima i poteškoćama. Svaku školu sam posetila samo jednom, u vreme kada su nastavnici to predložili. Posete su bile u različitim fazama projekta u dve škole. Škola u Vrnjačkoj Banji bila je usred planiranih aktivnosti, a poseta školi u Vlasotincima je bila u vreme finalne, svečane prezentacije proizvoda nastalih u projektu—„pametne klupe“ koji su učenici sami napravili. Tokom poseta imalasam priliku da se uverim kako realizacija projekta zaista izgleda u školskom okruženju. Razgovarala sam sa učenicima i nastavnicima.
Pored toga, kroz našu saradnju nastojala sam da unapredim kompetencije nastavnika u oblasti planiranja nastave i projektnih aktivnosti. Nastavnici srednjih stručnih škola su veoma iskusni u realizaciji nastave, ali ponekad imaju poteškoća da svoje prakse pretoče u pisani plan. Plan aktivnosti je veoma važan jer se može korigovati i usavršavati pre same realizacije ali i deliti drugim nastavnicima. Nekad mi se činilo da su moje povratne informacije u vezi sa planovima časova, neki nastavnici, doživljavali kao moje ispitivanje i kontrolu njihovog rada. Takođe sam bila svestna negativnog uticaja faktora koji nisu bili vezani ni za projekat ni za školu. Recimo, stanje u društvu, politizacija društva pred izbore u aprilu, loš materijalni i socijalni položaj nastavnika, svi ti faktori „prelili su se” kroz zidove učionica.
Ove reakcije su me naterale da preispitam svoj pristup. Na primer: Istakla sam koliko su različitih aktivnosti već sproveli, šta još treba da se uradi da bi se postigao cilj i koliko je njihov rad važan i za učenike i za školu. Trudila sam se da postanu svesni svog inovativng načins rada ali i pozitivnih promena koje donose u školu. Isticala sam sam koliko je njihov doprinos ključan u tim promenama. Kao i svaki nastavnik koji predaje u dva različita odeljenja, naučila sam da svoj pristup prilagođavam njihovim potrebama i situaciji, ali u oba slučaja smatram da je ključ uloge mentora strpljenje, poštovanje profesionalnih i ličnih specifičnosti svakog nastavnika i izgradnja zajedničke pedagoške vizije projekta.
Please log in or sign up to comment.